diplomiram život
srijeda, 03.10.2012.
Crno Srce
Oko mene se stvara sjeme zla ,
A svaki trag me trajno smeta,
Ja sam napuštena, bačena sa onog drugog svijeta
Iza uglova strahovi zovu mi ime,
Blijede oči, hladan zvik tišine
Graničnom umom kroz slojeve godina,
Na dobrom sam putu stala,
Od onoga ništa još samo stotina
Jer predaleko sam pala.
Generacijski jad prošao je u muke
Na hladnim zidovima šupljih imena,
Sve je prošlo kao da je jučer,zapisano na trenutke
A oblik daje još uspomena.
Gruba ravnodušnost a gorkih sam misli,
Kao imun na osječaj u prvome mahu
Ispunjena rupom al opet u praznini
Svladavam se u nabijenom strahu.
Sad je ludilo posljednji spas, suza posljednja nada
Puknuta slika iza nas a staklo bode još I sada.
Ovaj život samo je opravdanje
za iskrivljeno življenje na krivom prostoru,
crno srce, još jedno obečanje
a želje se ostvaruju dok ne utonu!!
četvrtak, 27.09.2012.
Nakon reklamnog bloka i predstave posvećene surovim ritualima, uhvatim se kako brojim pruge, fascinirana neharmonijom prirode. Čini se da sam ispljuvala cijelu vjećnost do trena kad sam ušla u kolonu putnika.
Pokrećem se jednolićnim gibanjem limene mašine i osjetim kolotečinu.
Vrata histerično škripe, prozor cijedi ponedjeljak na staklu i ječi svoje simfonije. Siva lica, sive isprane ulice, podsjećaju na bezbojnost dana i uzalud potrošeno vrijeme. Moji suputnici premazani mastima zadovoljstva:
te politika, te novac , te materija sama po sebi
svi u nekom kaosu oboljevaju od moderne kuge.
Atmosfera se sužava. Taktvi pod tračnicama u jednakim razmacima, trijezne, one što se ističu, od tog sna da neće biti etiketirani. Masni džepovi se podsmjehuju, ja lijepim žvake po sjedalima i bacam kamenčiće kroz prozor.
Putnici u izlizanim starkama nisu namjenjeni ovom peronu. Sigurna sam da će kasnije plaćati porez na lak što su ogulili džonovima.
Na sljedećoj stanici izlazim! Monotonija me umara.
A sva ta lica i luksuzni šeširi? kao da su ikad išta značili. kao da ću ih se ikad ponovo sjetiti?!
u sumraku!
Susreo sam ju ponovo..tamo..na onom uglu gdje sam joj šapnuo par laži i usne ocjedio ko naranđin sok a ona je njihala vlasi po mojim obrazima i mirisala na kestenje. zavijena u neke tamne sjenke, ona se smešila.. sa očima spuštenim na pod i nosila isti šal ko i onda...
U sumraku.. gdje sam ju volio.. ona je disala.. kao vjetar.. i govorila iskreno poput djeteta...ja sam lagao ..o našem sutra... Ja neznam kako se iz onog cirkusa stvorila ova varka, ali znam da je nedostajanje adut za buducnost... i da je nisam volio dovoljno.!!
Šapnula je pozdrav ..i nije htjela da ju čujem..ja sam se pretvarao da šutim glasnije nego prije...i prošao tek korak dalje..pored nje...da ju osjetim kao pojavu što je na odlasku..
I kad prođoh onaj put...kraj potoka gdje sam ju držao ko pseto na lancu i igrao se njenim prstima,koda je od gume, primjetio sam da su mostovi uži nego ikad prije i priroda diše nižim tonama. ma... nisam ja nju volio...nikad ju nisam volio dovoljno.
prodajem sjećanja, vrlo povoljno.. za šaku slave.. za mrvu trave.. tek toliko da se odmorim od misli.. i zaboravim kako je bilo nekad. Prodajem i sebe u djelovima, da vas se što više najede tog sušenog smetlišta.!!!
Volim ju, nek joj zvijezde šapnu.. ja sam kukavica za taj zanat..i čekam tamo gdje sam bio glupi dječak da se nasmije onom zarazom od usana...jer kad god prođem ulicom šapnem rijeći koje godinama izbjegavam .. il ih više ne pamtim dobro...
Kupio sam par njih.. pristaje im ime njeno...čak i parfem isti kriju pod vratom...i nose me kuda ona nikad nije...pa opet ni jedna ne postoji toliko tiho...
Promješao sam još jedan nedjeljni makijato.. i osjetio sumrak... u kojem sam ju ostavio da razmišlja suviše teško i pluta tim morima sama..ko kakva nebitna zvjerka što se noću lomi od hladnoče.. pa me umori trka..
... jednom sam bio mlađi nego ikad ranije i ko kakav ružan blagdan nestao u ponoć...a ona ozbiljno shavtila korake i živila neke sasvim nove priće...
i neka.. ja je ionako nisam volio.. dovoljno stalno..niti dovoljno danas
PMS
Danas nije moglo drugačije, več odraz bez lica u staklu,
gdje se surovo pozdravljam i predstavljam ..
nepoznatim sjenama , još od jutros.
Nije moglo ni naopako, jer da je tako
nebi žuljali stari đonovi,i jesen šarala gratskim parkom.
Noćas ga nisam sanjala, tek toliko što ne spavam već dugo
pa se na pitanje o lijepljivim snovima, odlijepim na neki svoj način.
Danas sam oglođana do kosti, i uopče nije loše hodat gol,
samo što određenih djelova nema, pa se pretjerano i ne kuži forma.
Danas sam potkupljiva za komad osmjeha .. al specifično jednog...
samo što se od gužve cesta ne čuje na toliko daleko.
Danas sam zakasnila par puta i popila čalicu kave više,
pa se igrala lunoparka u sobi sa viškom kofeina,
Zaljubila se ponovo u istu osobu, našla neki novi stih za njega.
...danas sam nosila njegove šiške , i mirisala po njegovoj majci..
danas ga volim posebno, puno više nego jučer a
opet manje nego ču sutra..
... volim ga usnama, očima, kožom..
.i baš bi da mu neko šapne da je utorak gotov.!
Danas mi je falio točno u 12 sati i 15 minuta,
kad me neko derište probudilo vriskom,
a ja sama kraj njegova jastuka, palim cigaretu
i vadim stvari iz kofera .. još od prošlog tjedna.
Danas sam htjela napisat roman, neku baladu za roze duše
ali sam u principu nesposobna za rečenice,
pa sam projebala svitanje i čisto.. onako....
...puzala uz kazaljke....
Danas ne mrzim nikoga, mada mi svi idu na živce
hodam brže nego inaće, i pričam strogo ko keva!
Danas ne kužim ni floru ni faunu, ni televiziju,
ni novine, ni ljude, ni ulice , ni ceste....ni sebe.
al se držim u centru čisto da mi što ne promakne.
Danas sam gluplja nego inaće jer sam žensko,
pa sam plakala tri puta na Romea i Juliju,
misleći kako Romeo ipak mora umrjeti. !!!!
Danas nisam bila sama več usamljena,
nisam se smijala več glumila budalu,
ne podnoseći krive riječi, znatno više nego inaće.
htjela sam da bude tu.. u šetnji .. i samo šuti pored mene!
danas sam ovo.. danas sam ono....
ubiti... nisam nitko....
danas sam bezimena.... sutra ču negdje nabavit slova....
a kako si ti?
srijeda, 26.09.2012.
Pitao me
pitao me zašto ga volim... nisam znala reći kako. bila sam mlada djevojka koja vjeruje da se ljubav na trafici kupuje, kao suvenir na razdoblje u transu. tek sam pomakla rukom želeći sasvim drugačije buđenje. pitao me da opišem to što čekam.. da mi pronađe, da mi nacrta.. da me nasmije , i linijom potegne bore sa usana. rekla sam da tajim, bila sam djete što u lovici skrene sa strane i postaje heroj.
ne mažem prisutne karaktere, samo sam loš amater na kraju priče, i sve mi više liče, boemi s gitarom po trgu,, oni što se odvajaju od svih i šupljo ispračaju gratske kavane. još sam onaj isti ja, u tregerima od samta, što cigaretu puši dok ne pozeleni filter , pa se od svog dima samo još smijeh nadzire.
pitao me zašto? Da me nauči, da mi pokaže. da me pronađe. da me promjeni.
jer sam prazna i slijepa, jer ne čujem i ne čeznem. čutim tek da je blizu, i trudim se da me ne sustigne. jer sam u prolazu susrela nečiju lađu i istrošila se na renoviranju, jer me vrijeme čini životinjom, što se grebe da jede, spava, šuti i dresira u kavezu od 24 kvadrata.
pitao me; dali ga pratim? jer je sam, i uplašen, jer nečiju ruku treba išćupati i naumiti sljedečih 150 koraka do odrastanja. provlačio je neku mudru ideju da se može pravo, da je siguran koliko i jak, nema on pojma što se koti dolje, gdje mrak jede živu djecu a stare barabe tresu hormone po zagrebačkim sobaricama.
pitao me zašto lutam? pitao me gdje lutam? da me stigne , i prati po koracima, da mi skine olova sa đonova i gurne u treči ćin ove romanse. ja nisam bila čovjek za to.!!! ja sam bila dijete prodano u štandu među svijetom žena, gdje se svaka očeše na svoj način i okrene glavu jer sam skupa za prodaju.
ma ne, pitaj me nikad gdje nestajem, gdje sam kad me tračnice bodu a grije noč mrklija od vidika. ne pitaj me nikad zašto, ni kuda.... što da nađem osim riječi, a one su malo, one su ništa. sanjkamo se u svijetu hladnih ljudi kupujemo oprost sa dvije čaše vina, putujemo godinama, ko neznanci na traci, i žurimo u nedogled. kako da kažem zašto? kako da kažem kako? kako da mu šapnem a da nas ne strgaju zvijeri sa svih strana. kako da ga čuvam ako šutim? kako da ga čuvam uopče?
pitao me; jesam li tužna.. jer nije znao, jer je čutio! jer je dirao opekle stope,i kuhao se u vručini nekog sasvim drugog pakla.
cinično se rimujem sa vjetrom, prosti balkon ostvaljam za leđima i skicam linije po prostoru, da me nariše još jedanput...iz početka.!!!
rekao je; ako nas ostave , javi mi se , možda nađemo neki optimizam.
pitao me !!!
ON; bio je u pravu!!!
to je bio moj život.
To je bio moj život.. a onda ga je netko ukrao
...sjeckao..cjepao.. na komadiče..
Sve dok se nije sveo na ukrase na boru.. zasebno sjajne..
..sveukupno suviše koloritičke..odbojne!!
Do te mjere da moraš žmirit da priđeš bliže.
TO je bio moj život.. onaj betonski.!!
Proveden na asfaltima gdje se stope brišu pod nogama,
Na smetlištu gdje se ljudi hrane boemima i lagodno kriju akvarele..
po cesti.. među svom silom boja..
..gdje se vrijeme trza od brzine
i ruke lome zbog trenja.
To JE bio moj život.. pa se nađoh u pustinji,
među svim licima što usputno pješaće,
sa jednom slikom u kaputu ..
da me žulja ko po stare dane..
Okrenem se na jednu, pa na drugu stanu.. nigdje oaze,
Tek mrvice pijeska što ko pijuni nijemo crpe moje misli..
i čekaju da skupa čekamo svitanje ...
TO je bio moj život.. ko na traci osakaćen kod..
...pogrešno tintana riječ..
..napola prazna šalica kave ..
i prozor sa otvorom što gleda prema vani.
To je bio moj ŽIVOT..umorni starac što me prati po crti,
i susreće često sasvim slućajno... onako golu pred svom masom..
sa svim rukama što mi mašu ...kulturno .. ko gospođa kad servira gosta,
na stolu od porculana..
.. da slučajno ni jednan odraz ne izmakne.
Bila sam... prošla.. vidila .. i oslijepila do infekcije.
Mogu li ga poslat na reciklažu? Mogu li mene stavit na policu?
Pa da Gospoda fino pogleda,odredi dimenziju...potpiše kuda dalje...
pa brzo okrene glavu na drugu stranu.. da nam se oči ne sudare!
To je BIO moj život...rulet kockarske noči okružen brojevima, sveden na
igru riječi i sretni dobitak...svih prisutnih u odjelima.
Obožavam te noći, presvućene u blještave gradove i gromadne mostove poviš rijeka.
te šetnje u kojima su koraci vjećno na popustu.. da privuku amatere...
koji jedu nauku o kalkuliraju; jel im sjedalica dovoljno široka.?
To je bio MOJ život...sad spuštam karte na stol i zahvaljujem ali;
..vi ne igrate po pravilima...
..a ja se.. eto..malo..
umorih!!
utorak, 25.09.2012.
Jesen je dušo
gdje smo sad opet sve iz nule
kročimo na stazu ko slučajni gosti
kao da smo voštane figure
šro ne poznaju toplu riječ oprosti
ti pušiš cigaretu na balkonu one noći
i sviraš u tišini o nečem što je gaslo
dušo ti si jedan davni ja sam ona što gorči
i svim silama vrišti da je kasno
što me prodaješ, uporno
tim prosjacima što na ljubav se gade
što me sad sanjaš navodno
nisam ti ja za te balade.
jesen je dušo, ti ne kupiš lišće
i ne čekaš kišu po cesti
ne mariš ti što se nebo stišće
i što su utorci prokleto česti
nijemo izlažeš ostatke sebe
pjevaš taj davni stih
gadan si u jesen dušo, gubiš boje
usporeno hodaš i suviše si tih.
e lutko, krasan sam ti osmjeh dala,
sad krećem letom osam
gužvam se među putnicima
kao da nikad nisam znala
nit kud idem , još manje tko sam.
reko si da si na duge staze
da te puno toga ljuti
da te često vodim u ekstaze
i da s tobom nitko ovako ne šuti
reko si da mrziš velike gradove
ko pedere, ciganke, pauke i gadove
da sve što ljubiš ljubiš lažno
i da ti ništa osim mene nije bilo važno
brinem ja i za to što sjediš u kafiću
i svaki kut te sjeća na nas
što se utapaš u piću
jer nitko ti ne čuje glas
marim ja i za miris tvoje kože
i prste što se lome ko staklo
samo što sjedim i pijem
kao da me i nije taklo
marim ja dušo i za tvoja pisma
i za to što te ljubi netko treći
marim, al sam dovoljno daleko
da nemam snage da trošim riječi
suzama brišem ovaj predivan film
dame i gospodo, gotova seansa
ja više nemam ništa sa tim
jer drugačije nema smisla ova romansa
ma, davno su mene prošla škakljanja zvijezda
i sitne romantike kasno u gradu
ona šaptanja uz mjesec i pravljenje gnijezda
za našu ljubav, da ju ne ukradu
nekon jeseni, što me ubi,
i ljubavi što loše ljubi
bježim iz suludog svijeta
pijana pijem u kabini
skupljam razlog u tišini
jednog sasvim pogrešnog leta.
a kad stigoh u grad
uz mene je i jesen kročila
ma nek sam prokleta bila tad.
ali , bez tebe, je i kava gorčila !!!
